Evropska komisija predstavila je 4. novembra novi paket proširenja, prvi koji potpisuje nova komesarka Marta Kos. Za razliku od prethodnog izvještaja, pripremanog u mandatu Olivera Varheljija, uočava se jasniji ton i spremnost da se stvari imenuju direktnije, iako i dalje u okvirima birokratskog i diplomatskog jezika. Paket obuhvata deset zemalja – Zapadni Balkan, Tursku te tri istočna kandidata – i nudi ambiciozne, ali dostižne ciljeve za najbolje đake u doglednom periodu.
Izvor: europa.rs
Šampion iz komšiluka
U ovogodišnjem paketu četiri zemlje označene su kao najnaprednije - Crna Gora, Albanija, Moldavija i Ukrajina. Komisija ovaj put prepoznaje pomenute dvije balkanske države kao one koje, ako se dosadašnji tempo zadrži, mogu završiti pregovore do kraja 2026. godine. Za druge predvodnike - Moldaviju i Ukrajinu - prenose se ciljevi koje su zacrtale, ali uz rezervu u vezi sa izvodljivošću. S druge strane, u obećanje Srbije o ubrzanju procesa otvoreno se sumnja. I reformski rezultati i politička retorika u Srbiji, čita se kroz paket proširenja, kreću se u suprotnom smjeru, što predstavlja izuzetno rijedak primjer tako eksplicitnog naglašavanja u dokumentima ove vrste.
Crna Gora i dalje ubjedljivo prednjači: ocjena spremnosti 3,45 od 5, sva poglavlja otvorena, sedam privremeno zatvorenih i očekivanje da će još nekoliko biti zatvoreno do kraja godine. Srbija je i dalje među najspremnijima kada se gleda samo pravna usklađenost, sa prosječnom ocjenom 3,12, ali se nalazi u stagnaciji. Albanija, sa ocjenom spremnosti 2,9, pokazuje impresivnu brzinu - za nešto više od godinu dana otvorila je svih šest pregovaračkih klastera, posljednji 17. novembra 2025. Ipak, civilno društvo upozorava da se pregovori odvijaju prebrzo i uz premalo inkluzije domaćih aktera.
Moldavija i Ukrajina tek treba da efektivno započnu pregovore. Komisija ocjenjuje da su obje države spremne za otvaranje Klastera I (Osnove), koji se prema metodologiji prvi otvara i posljednji zatvara, i Klastera II (unutrašnje tržište) i VI (spoljni odnosi). Istovremeno, izražava se ambicija da se do kraja godine otvore svi klasteri, što zavisi od Savjeta EU, u kojem Mađarska i dalje koči odlučivanje o Ukrajini. Uprkos ratnim okolnostima, Ukrajina nastavlja reforme, iako je ozbiljna korupcionaška afera tokom ljeta pokazala koliko su institucije i dalje ranjive. Moldavija je prevazišla prepreke ruskog uticaja pobjedom proevropske opcije na septembarskim izborima i sad se očekuje da još više ubrza reforme.
Srbija u kategoriji problematičnih kandidata
Bosna i Hercegovina, Kosovo i Sjeverna Makedonija čine grupu zemalja zaglavljenih u svojevrsnom limbu. Kosovo i dalje trpi restriktivne mjere EU nakon krize na sjeveru i jedina je zemlja procesa bez kandidatskog statusa, koji je zatražila krajem 2022. godine. Sjeverna Makedonija ostaje primjer kako unutrašnje prepreke u EU načinu odlučivanja - prije svega neprincipijelni veto pojedinih članica - mogu potkopati kredibilitet čitavog procesa i usporiti reforme.
Sudeći prema strukturi komunikacije Evropske komisije o proširenju, Srbija se ubraja u ovu grupu, ali je, prema nizu ocjena, bliža kategoriji u kojoj se nalaze Turska i Gruzija - u pogledu položaja civilnog društva, stanja osnovnih političkih sloboda (izražavanja, okupljanja i udruživanja), neprimjerenih pritisaka na pravosuđe, rasprostranjene korupcije koja prelazi u zarobljenu državu. Ovo je prvi put da se izričito navodi koje države su zarobljene, za razliku od prethodnih izvještaja u kojima se generalno govorilo o elementima zarobljene države u zemljama koje žele da budu članice. Pregovori sa Turskom ostaju zamrznuti od 2018, ali se ova država vidi kao bitan partner u oblasti migracija i za rješavanje kiparskog pitanja. Gruzija je pak, prema navodima Komisije, najviše i najbrže nazadovala tokom protekle godine i nalazi se najdalje od evropskog puta.
Pozitivni pomaci u slučaju Srbije bilježe se u Poglavlju 24 (Pravda, sloboda, bezbjednost), i to u oblasti borbe protiv trgovine ljudima, suzbijanja privrednog kriminala i primjeni Šengenskog akcionog plana, gdje se Srbija navodi među dobrim primjerima. Međutim, reforme kasne, posebno u sprovođenju Reformske agende. Dok su Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija već primile druge tranše sredstava iz Plana rasta za Zapadni Balkan, Srbija je dobila samo pretfinansiranje.
Neurađeni domaći zadaci Evropske unije
Ozbiljna zamjerka ovogodišnjem paketu odnosi se na zastoj u naporima da se EU pripremi za uvećano članstvo. Pregledi politika za pripremu proširenja i dalje nisu objavljeni, iako su obećani još prošle godine i bilo je najavljeno da će biti objavljeni zajedno sa paketom proširenja. To bi bila odlična poruka da obje strane procesa rade svoj domaći zadatak. Brisel sada poručuje da „bira kvalitet prije brzine”, ali izostanak ovih analiza potkopava kredibilitet evropske politike proširenja. Izvjesno je da će učlanjenje novih država (osim možda Crne Gore) zavisiti od interne reforme EU, a na tom planu ni politička debata se još nije zahuktala, niti je izvršena tehnička procjena stanja. Važan signal treba da obezbijedi i sljedeći Višegodišnji finansijski okvir (MFF) o kojem se pregovara. Za sada znamo da su u nacrtu ovog dokumenta predviđena povećana sredstva za zemlje kandidate, ali je i veći broj kandidata te je pitanje kako će se ta sredstva rasporediti.
Komisija prepoznaje bilateralne sporove kao jedan od najvećih izazova za proces proširenja, ali ne nudi rješenja osim posredovanja, iako su eksperti ukazali na nekoliko opcija koje EU ima na raspolaganju. U evropskoj javnosti ponovo se diskutuje o mogućnosti privremenog uskraćivanja prava veta novim članicama kako ne bi blokirale svoje susjede. Takve najave su opasne, jer šalju poruku da nove članice neće biti ravnopravne ni kad budu za stolom (umjesto na stolu), i da države članice EU nemaju želju i hrabrost da se suoče sa postojećim institucionalnim slabostima Unije, te radije odgovornost prebacuju na države kandidate koje su u slabijoj pregovaračkoj poziciji.
Istovremeno, najavljuju se novi zaštitni mehanizmi protiv nazadovanja budućih članica, a koji će biti ugrađeni u ugovore o pristupanju. Iako su slični mehanizmi („saradnje i provjere”) korišćeni i za Bugarsku i Rumuniju nakon njihovog pristupanja 2007. godine, ova najava djeluje obuhvatnije. Međutim, ona neće riješiti problem nazadovanja vladavine prava u pojedinim državama koje su već članice. Iako je EU u međuvremenu razvila mehanizme da reaguje na takve probleme, u praksi ih rijetko koristi, te je ovo važna stavka u predstojećoj internoj reformi EU.
Krhka evropska volja
Postepena integracija se predstavlja detaljnije nego ranijih godina, sa nizom primjera koji se već primjenjuju. Međutim, njihova primjena je vidno neujednačena između istočnih kandidata i Zapadnog Balkana. Komunikacija Evropske komisije navodi oblasti u kojima su partneri ostvarili korist - od telekomunikacija i rominga, preko finansijskih usluga (SEPA), bankarstva i carina, do energetike, industrijskih proizvoda, poljoprivrede, zdravstva, transporta i odbrane - uz napomenu da će se rad na širenju ovih oblasti dalje nastaviti. Važno je što je ponovo naglašeno da ovaj pristup nije zamjena za punopravno članstvo i da se zasniva na uslovljavanju, ali ne samo u oblasti osnova, već i usklađivanju za Zajedničkom spoljnom i bezbjednosnom politikom EU.
Pozitivan signal svakako je simbolična poruka da se „EU mora prilagoditi da dočeka veću porodicu”, ali domaća politička volja u državama članicama ostaje krhka. Prema posljednjem Evrobarometru, 56% građana EU podržava proširenje, ali tek 32% smatra da je dobro informisano o procesu. Potrebno je povećati oba procenta, što Evropska komisija želi da postigne većim ulaganjima u komunikaciju - kako unutar EU, tako i u državama kandidatima. Ovo je naročito važno u Srbiji, u kojoj vlast koja vodi pristupne pregovore uporno širi antievropske narative.
Jelena Pejić Nikić, viša istraživačica i programska menadžerka Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, koordinatorka koalicije prEUgovor
Tekst je izvorno objavljen u biltenu „Progovori o pregovorima” (broj 126), koji objavljuje Beogradska otvorena škola.