Veliki broj građana koji se nalazio na potezu Terazije-Slavija 15. marta tokom petnaestominutne pošte stradalima u padu nadstrešnice u Novom Sadu, izrazio je sumnju da je protiv njih korišćeno neko njima nepoznato sredstvo prinude u vidu senzornog oružja koje je izazvalo ne samo paniku, već i zdravstvene probleme kod mnogih.
Imajući u vidu uznemirenje javnosti izazvano ovom situacijom, kao i pretpostavku da će se protesti nastaviti, čini se korisnim da se osvrnemo na upotrebu sredstava prinude tokom javnih okupljanja. Iako ih ne volim, u ovom tekstu će biti dosta nabrajanja. Verujem da je to opravdano, jer bi uopštavanje i parafraziranje negativno uticalo na preciznost.
Koja sredstva prinude srpska policija sme da koristi?
Upotreba sredstava prinude je vrsta policijskog ovlašćenja, predviđena Zakonom o policiji. Pre primene bilo kog policijskog ovlašćenja, pa tako i upotrebe sredstva prinude, policijski službenik dužan je da se uveri da su ispunjeni svi zakonski uslovi za primenu ovlašćenja. Policijski službenik je odgovoran za tu procenu, bilo da primenjuje policijsko ovlašćenje po sopstvenoj inicijativi ili po naređenju nadređenog službenika ili po nalogu javnog tužioca.
Zakon o policiji u članu 105 eksplicitno nabraja vrste sredstava prinude: 1) fizička snaga; 2) raspršivač sa nadražujućim sredstvom; 3) elektromagnetna sredstva; 4) službena palica; 5) sredstva za vezivanje; 6) specijalna vozila; 7) službeni psi; 8) službeni konji; 9) sredstva za zaprečavanje; 10) uređaji za izbacivanje mlazeva vode (vodeni topovi); 11) hemijska sredstva; 12) posebne vrste oružja i sredstava; i 13) vatreno oružje. Sva ova sredstva prinude se mogu upotrebiti i protiv grupe lica, osim ova četiri: sredstva za vezivanje, sredstva za zaprečavanje, posebne vrste oružja i sredstava i vatreno oružje. Zakon o policiji, kao i Pravilnik o policijskim ovlašćenjima propisuju uslove i načine upotrebe svakog od ovih sredstava prinude.
Sredstava prinude koji se koriste protiv grupe lica (u ovom slučaju učesnika protesta) služe da spreče napredovanje grupe ukoliko se kreće ka štićenom licu ili objektu, razbiju grupu ili je usmere na određeni prostor, kako bi se lakše kontrolisala.
Policija u Srbiji je tokom većih okupljanja tradicionalno koristila službene pse i konje. Pamtimo i korišćenje uređaja za izbacivanje mlazeva vode (čitaj: vodenih topova), a u poslednje vreme su postali naročito aktuelni raspršivači sa nadražujućim sredstvom (čitaj: „biber“ sprej) i hemijska sredstva (čitaj: suzavac). Ova sredstva se nazivaju manje ubojita ili manje smrtonosna sredstva (less-lethal weapons). Ranije je korišćen termin „nesmrtonosna“ (non-lethal weapons), koji je napušten zato što svako sredstvo prinude može imati fatalne posledice, u zavisnosti od načina upotrebe.
U literaturi se ova sredstva prinude najčešće klasifikuju u odnosu na formu ili način upotrebe, pa se tako razlikuju kinetička, hemijska, biohemijska, električna, elektromagnetna, energetska, akustična, mehanička itd. Većina manje ubojitih sredstava izaziva somatsku senzaciju. Ova senzacija ne mora biti nužno bolna, dovoljno je da sredstvo ima neposredan uticaj na ljudska čula (pre svega čula sluha i vida, ali i na kinestetičku osetljivost), što može privremeno da onesposobi. Zbog toga što direktno utiču na naša čula, tj. na našu sposobnost da vidimo, čujemo, da se krećemo, i zbog toga što mogu izazvati refleksne i druge nekontrolisane reakcije koje mogu biti opasne u većoj grupi, ova sredstva prinude nazivaju se i „oružja senzorne represije“.
U kojim uslovima policija primenjuje sredstva prinude tokom javnih okupljanja?
Ujedinjene nacije su propisale kako ova sredstva prinude i represije mogu da se koriste tokom javnih okupljanja i drugih prilika. U Smernicama Ujedinjenih nacija o korišćenju sredstava prinude jasno se ističe da odgovarajuće tehnike deeskalacije treba da se koriste da minimizuju rizik od nasilja. Podseća se da upotreba sredstava prinude može da eskalira tenzije tokom javnih okupljanja. Prilikom javnih okupljanja tokom kojih se određeni pojedinci ponašaju nasilno, obaveza je policije da razlikuje njih od ostalih učesnika protesta (ili drugog javnog okupljanja), čija prava na mirno okupljanje ne smeju da budu povređena. Kada se koriste sredstva prinude, policija mora da uzme u obzir fizičku blizinu drugih ljudi. Upotreba sredstava prinude kako bi se razbilo okupljanje mora se smatrati merom poslednje instance. Upotreba ovih sredstava se mora najaviti, kad god je to moguće, i mora se ostaviti učesnicima protesta dovoljno vremena da na upozorenje reaguju.
Naši propisi prate ove međunarodni standarde. Ključna je stvar znati da policija može da upotrebi sredstva prinude samo ako se na drugi način ne može izvršiti zadatak i to suzdržano i srazmerno opasnosti koja preti zaštićenom dobru i vrednosti, odnosno težini dela koje se sprečava ili suzbija. Ukoliko ipak koristi sredstvo prinude, policija je dužna da upotrebi najblaže sredstvo prinude kojim se može postići zakoniti cilj, opet srazmerno razlogu upotrebe i na način kojim se zadatak izvršava bez nepotrebnih štetnih posledica. Prilikom primene sredstava prinude, policija je dužna da se rukovodi principom srazmernosti, tj. da nastoji da upotreba sredstava prinude bude postupna, odnosno od najlakšeg prema težem sredstvu prinude i, u svakom slučaju, uz minimum neophodne sile.
Policija je takođe dužna da pre upotrebe sredstva prinude upozori lice prema kome sredstvo namerava da upotrebi. Ipak, zakon navodi da će to učiniti ako je to u datoj situaciji moguće i neće dovesti u pitanje izvršenje službene radnje, što u praksi dovodi do toga da ovakvo upozorenje izostaje. To se posebno često dešava tokom protesta i opravdava se metežom, bukom i povećanim rizikom po policiju.
Prilikom korišćenja svih sredstava prinude, policija je dužna da čuva ljudske živote, da prouzrokuje što manje povreda i materijalne štete, kao i da osigura da se pomoć povređenom ili ugroženom licu što pre pruži i da njegovi najbliži o tome što pre budu obavešteni. U slučaju da dođe do povređivanja prilikom primene sredstava prinude, povređenom licu se mora pružiti medicinska pomoć od strane zdravstvene ustanove, čije troškove snosi Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Kada koristi sredstva prinude prema grupi ljudi, policija je prvo dužna da izda naređenje grupi lica da se raziđe ako se grupa protivpravno okupila ili se protivpravno ponaša ili svojim ponašanjem može da izazove nasilje ili narušavanje javnog reda. Postavlja se pitanje kako se to naređenje izdaje, tj. da li se na nesporan način komunicira sa okupljenim građanima.
Tek ukoliko se grupa ne raziđe, može se upotrebiti neko od propisanih sredstava prinude. Ukoliko se grupa već okupila i koristi svoje pravo na slobodno okupljanje i slobodno izražavanje mišljenja, policija bi morala da ceni bilo koju upotrebu sredstva prinude protiv takve grupe u odnosu na to da li grupa svojim ponašanjem ukazuje da će skup biti nasilan ili da li svojim delovanjem narušava javni red.
Ko donosi odluku o primeni sredstava prinude prema grupi lica?
Zbog osetljivosti korišćenja sredstava prinude protiv grupe lica, odluku o njihovom korišćenju ne može doneti policajac na terenu samoinicijativno, već isključivo načelnik policijske uprave, odnosno policijski službenik koga načelnik ovlasti. O svakoj upotrebi sredstava prinude podnosi se pisani izveštaj nadređenom u roku od 24 časa.
Prema zakonu, opravdanost i pravilnost upotrebe sredstava prinude ocenjuje ovlašćeni policijski službenik ili komisija sastavljena od najmanje tri člana. U postupku se sagledavaju sve okolnosti konkretnog slučaja, dok se posebno ocenjuju (procenjuju) one vezane za opravdanost i pravilnost. Opravdanost upotrebe sredstava prinude podrazumeva postojanje zakonskih razloga za upotrebu. Pravilnost upotrebe sredstava prinude se odnosi na okolnost da je sredstvo prinude upotrebljeno pravilno, u skladu sa pravilima struke i taktikom postupanja. U tom smislu se ceni: 1) da li je službeni zadatak mogao biti izvršen bez upotrebe sredstava prinude; 2) da li je upotrebljeno sredstvo prinude primenjeno suzdržano i srazmerno opasnosti koja preti zakonom zaštićenom dobru i vrednosti, odnosno težini dela koje se sprečava ili suzbija; 3) da li je upotrebljeno najblaže sredstvo prinude koje jamči uspeh, srazmerno razlogu upotrebe i na način kojim se službeni zadatak izvršava bez nepotrebnih štetnih posledica; 4) da li je lice upozoreno da će biti upotrebljeno sredstvo prinude; 5) da li je upotrebom sredstava prinude prouzrokovana što manja povreda ili materijalna šteta; 6) da li je osigurano pružanje pomoći povređenom ili ugroženom licu i druge činjenice i okolnosti od značaja za ocenu. Dakle, reč je složenom testu koji treba da obezbedi zakonitu i pravilnu upotrebu sredstava prinude.
Kako kada upotrebljava sredstva prinude, tako i kada primenjuje bilo koje drugo policijsko ovlašćenje, policija je dužna da se pridržava zakonski definisanih standarda policijskog postupanja (član 33 Zakona o policiji) koji, oprostite na još jednom nabrajanju, obuhvataju: 1) dužnost služenja građanima i zajednici; 2) odgovaranje na potrebe i očekivanja građana; 3) poštovanje zakonitosti i suzbijanje nezakonitosti; 4) ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava i sloboda; 5) nediskriminaciju pri izvršavanju policijskih zadataka; 6) srazmernost u upotrebi sredstava prinude; 7) zabranu mučenja i primene nečovečnih i ponižavajućih postupaka; 8) pružanje pomoći nastradalim licima; 9) pridržavanje profesionalnog ponašanja i integriteta; 10) obavezu zaštite tajnih podataka; 11) obavezu odbijanja nezakonitih naređenja i prijavljivanja korupcije. Pored toga, policajcima nije dozvoljeno da na radu ili van njega stave privatni interes ispred javnog interesa (član 5 inače vrlo interesantnog Pravilnika o načinu ponašanja i ličnom izgledu policijskih službenika i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova).
Posledice politizacije i devastacije profesionalizma u policiji
Kada se sagledaju zakonske odredbe o upotrebi sredstava prinude i standardi policijskog postupanja, moglo bi da se kaže da, normativno posmatrano, postoje dovoljno jake garancije za pravilno i zakonito postupanje policije. To se najbolje vidi iz toga što je u ovom tekstu izraz „policija je dužna“ (u različitim oblicima) korišćen gotovo deset puta, direktnim referisanjem na propise.
Godine devastacije profesionalizma i ogromne politizacije odlučivanja u policiji dovele su do toga da je „dužnost služenja građanima i zajednici“ kao prvi standard policijskog postupanja, umnogome zamenjena dužnošću služenja režimu. Ipak, uveren sam da većina policijskih službenika i dalje ima snažan osećaj dužnosti služenja građanima i da je to uticalo na to da 15. marta ne dođe do tragedije nesagledivih razmera.
Najveći protest u istoriji Srbije obeležila je sumnja da je protiv mirnih učesnika protesta korišćeno nepoznato oružje senzorne represije. Prvo osnovno javno tužilaštvo je objavilo da je na osnovu analize nadležnih organa utvrdilo da 15. marta „niko od navedenih organizacionih jedinica i pripadnika angažovanih na obezbeđenju protesta“ nije upotrebio „zvučni top“. Međutim, tužilaštvo se nije izjasnilo da li je korišćeno neko drugo senzorno oružje, niti da li je takvo oružje koristio neki paradržavni ili nedržavni akter tokom protesta. Sistem kontrole upotrebe sredstava prinude se u potpunosti obesmišljava ako ih koriste paradržavni ili nedržavni akteri. Ukoliko je to slučaj, svedočimo čistoj kriminalizaciji i privatizaciji države.
Deset glavnih zaključaka o upotrebi senzornog oružja na protestu 15. marta
Ukoliko se dokaže da je reakciju velikog broja građana kojoj smo svedočili na protestu u Beogradu izazvalo bilo koje senzorno oružje, istovremeno se može izvući deset zaključaka:
1. Njegovo korišćenje nije dozvoljeno Zakonom o policiji.
2. Nije mu prethodilo upozorenje bilo koje vrste.
3. Ne samo da nije bilo upotrebljeno protiv nasilnih demonstranata, već je korišćeno tokom odavanja pošte stradalima u Novom Sadu.
4. Njegova upotreba nikako nije bila neophodna ni srazmerna.
5. Njegova upotreba je bila usmerena prema ogromnom broju ljudi, bez razlikovanja cilja.
6. Sasvim izvesno njegov uvoz je neko nezakonito odobrio, a neko nezakonito sproveo.
7. Naredba za njegovo korišćenje izvesno je izdata van zvaničnih kanala komandovanja sektorom bezbednosti.
8. Zbog njegovog korišćenja i posledica koje su njegovim korišćenjem nastupile počinjeno je više teških krivičnih dela.
9. Činjenjem, dozvoljavanjem ili omogućavanjem upotrebe tog oružja, režim je ugrozio desetine i stotine hiljada svojih građana.
10. Takav monstruozni režim mora da odgovara.
Autor je Luka Glušac, viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i saradnik BCBP-a
Tekst je izvorno objavio Peščanik.
Tekst je objavljen u okviru projekta koji finansira Ministarstvo spoljnih poslova i međunarodne saradnje Republike Italije. Za iznete stavove odgovoran je autor i oni ni na koji način ne predstavljaju stavove Ministarstva spoljnih poslova i međunarodne saradnje.